Devedesetčetvorogodišnji Ljubo Rovčanin, iz Mojkovca, jedan je od četvoro živih golootočana iz Bjelopoljskog sreza. Pored njega, Blaža Lašić koja živi u Baru, Nada Obradović koja je Podgoričanka i Mirko Cerović koji živi u Americi. Dok sjedi u svom domu u Mojkovcu ovaj krepki starac kaže da je proživio puno strahota, ali da je sve radio sa ponosom, želeći da doprinese boljem životu, sreći, slobodi i miru.

Bio je član Treće sandžačke brigade formirane na Šćepan Polju, brojala je 250 boraca. Skojevac, ratnik, kasnije sreski aktivista… I golootočki stradalnik.

– Čudo je šta čovjek može da podnese, da istrpi i koliko može da istraje, da preko svoje glave preturi. Sve što me je snalazilo, izdržavao sam. Nedaće su me kalile i vodile kroz život – kaže Ljubo. Zbog naklonosti Rusiji „prevaspitavali” su ga na Golom otoku. I nakon povratka, kao i sve ostale, koji su uspjeli da ostrvo izdrže i prežive na slobodi, morao je da radi i kao fizički radnik u rudniku, najteže moguće poslove, ali i da bude trgovac za tezgom. Uspio je da bude i rukovodilac, a onda konačno i penzioner. I u penzionerskom mojkovačkom udruženju je dugo bio na visokom položaju. I ostao je, kako kažu njegovi Mojkovčani, jedan od najomiljenijih sugrađana. I prava legenda ovog kraja.

Ljubo, svjedok golotočkog stradanja. Sjeća se svoje rane mladosti kada je sa 17 godina izabrao revoluciju i pošao stopama dva starija brata, kako se tada srcem radilo. Ne misleći na svoj život. Misleći na ideale i slobodu koja se morala braniti.

– Bili su u partizanima otac Milić i dva starija brata - Dušan, komandant, a Tiosav komesar bataljona. Bili smo prava partizanska porodica. I taj period mi je ostao u srcu, sa ponosom ga se sjećam. A onda dolazi Informbiro, gdje i pored svih mučenja i tortura nijesam izgubio nadu i ponos. Ostao sam vjeran svojoj zavičajnoj i porodičnoj tradiciji i nikoga nijesam ošpijao, kako se tada radilo. Bio sam dvije godine na toj strašnoj robiji. A, ništa nije na to slutilo...

Svog hapšenja se sjeća, kako kaže, kao da je juče bilo...

– Više od 400 mladića i djevojaka iz Bjelopoljskog sreza išlo je da gradi nikšićku Željezaru.

Svi su bili na kamionima i ja sam se spremao da ih, kako i dolikuje, kao komandant pozdravim i održim govor.To mi nije uspjelo. Zaustaviše me udbaši i odvedoše. Bio sam prvo u istražnom zatvoru mjesec dana, a onda me prebaciše u Bogdanov kraj, na Cetinju. Smjenjuju se islednici i donose papir gdje je pisalo o mom navodnom neprijateljskom djelovanju. Traže priznanje. Naravno, ništa nijesam priznao. Tukli su me, i tukli. I držali u ćeliji. I onda sa jednom grupom me sprovedoše stočnim vagonom do Bara, a onda čuvenim brodom „Punat” na Goli otok. Tamo nas dočeka dugi stroj logoraša kroz koji smo morali da prođemo, kažnjavani „naređenim” batinama i strašnim poniženjima. I onda tortura koja je trajala dvije godine. Teškom stanju je doprinosilo i robijanje dva moja brata. Dušan je tamo i kosti ostavio – prenosi samo dio tužne ispovijesti starina Ljubo.

Lomio je krampom i rukama tvrdi golotočki kamen. Trpio je torture i poniženja.

– Peklo me je sunce, ali i duša od poniženja. Ali, čovjek sve izdrži – rekao je Ljubo i priča o Golom otoku je tu prestala. Sve doživljeno je iza njega. Danas je srećan zbog svoje brojne porodice.

– Sa mojom Savetom, koja je od Medojevića, evo brojim 65 godina bračnog staža. Imamo troje djece, šestoro unučadi i dva praunuka. Veliko, dobro i prelijepo potomstvo. To je za mene najveće blago. I sad u miru da živim ove moje staračke i penzionerske dane – kaže Ljubo, koji će za nekoliko godina navršiti vijek dobrog zdravlja.

Ljubo je dobitnik brojnih priznanja i nagrada, a saznajemo da mu je najdraža ona kad se našao među 30 boraca koji su odlikovani Ordenom Ruske Federacije.

Milovan Novović

---